Red vožnje ŠIBENIK do PEĆ

Šibenik je najstariji samorodni hrvatski grad na Jadranu, glavni grad te kulturno, obrazovno, upravno i gospodarsko središte Šibensko-kninske županije.

Prvi put se spominje na Božić 1066. u darovnici Petra Krešimira IV., pa se naziva i Krešimirovim gradom. Do epidemije kuge polovicom 17. stoljeća bio je najveći grad na cijeloj istočnoj obali Jadrana. Šibenik je de facto bio glavni grad Hrvatske od prosinca 1944. do svibnja 1945. Značajan je i kao mjesto osnivanja Hrvatske ratne mornarice.

Katedrala sv. Jakova u Šibeniku najznačajnije je graditeljsko ostvarenje 15. i 16. st. na tlu Hrvatske. Zbog svojih iznimnih vrijednosti 2000. godine uvrštena je u UNESCO-ov popis svjetskog kulturnog nasljeđa kojoj se 2017. godine, na tom popisu, pridružila i utvrda sv. Nikole.

Šibenik se nalazi na 43˚44' sjeverne zemljopisne širine i 15˚55 istočne zemljopisne dužine. Reljef karakterizira vrlo razvedena obala, širok pojas zaleđa primorsko-dinarskog krša Zagore, brdsko-planinski prostor sa zavalom Plavno i plodnim poljima u kršu, Kninsko, Kosovo i Petrovo polje te sjevernom zaravni Bukovica s Prominom, kanjonom rijeka Krke i Čikole te Miljevcima.

Postoji više tumačenja o tome kako je Šibenik dobio ime te da u znanosti još ni jedno tumačenje njegovog imena nije prihvaćeno kao sigurno i točno. Juraj Šižgorić u svom jednom djelu opisuje naziv i položaj Šibenika, o kojem kaže da je grad nazvan tako jer je okružen šibama. Ime Šibenik dovodi se u vezu sa šumom posredstvom toponima sibin (Sibinicum), koji se izvlači iz jednog augmentativnog kasnolatinskog, odnosno ranoromanskog oblika silvona, silvonae ili silvone. Naziv sibin je pokrivao užu mikroregiju Šibenika, po i oko uzvisine na kojoj se nalazila tvrđava sv. Mihovila.

Turizam se u Šibeniku posljednih godina stalno razvija i broj gostiju iz godine u godinu sve više raste. Najviše turista koji ljetuju na šibenskoj rivijeri odsjeda u hotelima u hotelskom naselju Solaris ili pak u nekoliko kilometara udaljenim Vodicama, Primoštenu, Rogoznici ili na otocima poput Zlarina ili Prvića.

Peć (alb. Pëjë, tur. Ipek) je grad na zapadu Kosova, smješten na rječici Pećkoj Bistrici, sa zlatarskim zanatskim radnjama, drvnom, prehrambenom i kožarskom industrijom. Grad po popisu iz 2005. godine ima 93.161 stanovnika, od čega su velika većina Albanci.

Grad je postao važan vjerski centar srednjovjekovne Srbije pod srpskim carem Stefanom Dušanom, koji ga je godine 1346. učinio sjedištem Srpske pravoslavne crkve. Taj status je zadržao sve do godine 1766, kada je ukinuta Pećka patrijaršija. Grad i njegova okolina još imaju veliku važnost za Srbe pravoslavne vjere; u gradu se nalazi patrijaršijski manastir, koji stoji iznad grada i sastoji se od četiri crkve s freskama oslikanim zidovima, biblioteke i riznice. U obližnjim Dečanima, 19 km južnije, se nalazi manastir Visoki Dečani iz 14. vijeka koji je od UNESCO-a proglašen dijelom svjetske kulturne baštine. Pet vijekova Peć je bila pod turskom vlašću, o čemu svjedoči i orijentalni izgled grada i nekoliko sagrađenih džamija, od kojih su neke sagrađene na temeljima porušenih srpskih bogomolja. Peć je bila sjedište dukađinskog sandžaka koji je od 19.vijeka dobio ime Pećki sandžak. U doba turske vladavine Peć se zvala Ipek.