Vozni red MEĐUGORJE do BIJELJINA

Kako svjedoče brojni povjesni spisi, Međugorje se prvi put spominje krajem XVI stoljeća kao autonomna župa u okviru Naronskog okruga. U njoj su pronađeni ostaci kasnoantičke bazilike dok je sadašnja župa osnovana krajem XIX stoljeća.

Međugorje se prostire u regiji Brotnjo koja se nalazi na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. Ovo područje koje ulazi u sastav Općine Čitluk predstavlja jedan od najpoznatijih centara vjerskog turizma u svijetu. Vjernici iz cijelog svijeta dolaze pokloniti se na mjestu poznatom po ukazanju Djeve Marije. Ovaj fenomen prvi put uočen je, kako svjedoče vjernici, krajem XX stoljeća, što je Međugorje učinilo jednim od najposjećenijih turističkih mjesta na Balkanu. Službeni naziv ovog sakralnog područja je „Svetište kraljice mira“ i godišnje ga obiđe oko milijun pripadnika rimokatoličke vjeroispovjesti. Hodočasnici se u najvećem broju okupljaju u crkvi Svetog Jakova Zebedejeva, zaštitnika hodočasnika.

U Međugorju postoje tri mjesta hodočasničkog okupljanja, a to su Brdo ukazanja, Križevac i Župna crkva.

Brdo ukazanja - mjesto iznad zaseoka Podbrdo u Bijakovićima, na kojem se srpnja 1981. godine ukazala Gospa. Na uzlaznoj putanji su 1989. godine postavljeni reljefi radosnih i žalosnih otajstava krunice, rad firentinskog profesora Carmela Puzzolo iz Firence.

Križevac - brdo iznad Međugorja na kojem su žitelji početkom XX stoljeća podigli osam metara visok betonski križ, kao pomen 1900. godišnjice Isusovog raspeća. Skupine hodočasnika na ovom mjestu obavljaju pobožnost Križnog puta. S početka su ovdje postaje bile označene drvenim križevima, da bi 1988. godine na tom mjestu bile postavljene brončane postaje „Puta križa“, koje su takođe rad talijanskog kipara Carmela Puzzolo.

Župna crkva – nakon što je prilikom potresa stradala stara župna crkva, započeta je izgradnja nove crkve koja je završena 1969. godine i od tada prezentira mjesto slavljenja euharistije i sakramentalnog života. Crkva je kao i župa posvećena Svetom Jakovu starijem, apostolu i zaštitniku hodočasnika. U okviru crkve je podignut oltar i dvadeset ispovjedaonica kao i kapelica za euharistijsko klanjanje s prostorijama za predavanje i duhovne razgovore.

U Međugorju se odvijaju mnogobrojni međunarodni susreti: Molitveni doček Nove godine, Međunarodni susret voditelja centara mira, Međunarodni seminar za svećenike, Međunarodni seminar za bračne parove, Međunarodni molitveni susret mladih kao i Seminar posta molitve i šutnje. 

Bijeljina je grad i središte istoimene opštine u sjeveroistočnom dijelu Republike Srpske. Površina opštine je 734 km², a ukupni broj stanovnika iznosi otprilike 114.663. Grad je istorijsko središte Semberije i jedan od najbogatijih gradova Bosne i Hercegovine. Kao plodan ravničarski grad čini jedan od centara za proizvodnju i trgovinu hranom. Bijeljina je prepoznatljiva po prostranom centralnom trgu, čiju ljepotu uvećava prijatan ambijent Gradskog parka.

Vlada Republike Srpske je u maju 2012. godine donijela odluku o promjeni statusa opštine Bijeljina kojom je Bijeljina dobila status grada.1992.godine.

Na prostoru opštine Bijeljina za sada najstariji potvrđeni tragovi života ljudi potiču iz mlađeg kamenog doba (5000 - 3000 godina p.n.e.). Takođe su zabilježeni ostaci iz perioda neolita, bronzanog i gvozdenog doba i antičkog perioda. Istraživani su lokaliteti Gradac i Poljoprivredno dobro u Batkoviću, Glavičicama, Kućerine u Dvorovima, Selo u Kojčinovcu, Brodić u Triješnici, a iz antičkog perioda istražena je rimska vila na lokalitetu Prekaja u Brodcu, a u Velikoj Obarskoj je pronađena olovna pločica kultne namjene sa predstavom 'Podunavskih konjanika'.

Najpoznatiji starosrpski i staroslovenski lokalitet kod nas je istražen sa obje strane Bistrika između sela Batković i Ostojićevo i sastojao se od 4 lokaliteta u trajanju između VII i XII veka. Posebno je značajno da je na lokalitetu Čelopek istražen veći kompleks radionica metalurškog naselja gdje su naši preci u VIII vijeku topili gvožđe i proizvodili gvozdene alatke, o čemu jasno svjedoči nalaz gusano - grafitnog lonca koji se čuva u bijeljinskom Muzeju. U ovo vrijeme naselje na Bistriku, verovatnog naziva Bistrica, bilo je bez sumnje centar župe koja je obuhvatila cijelu ravnicu prije nego što je nastala Bijeljina.

Prvo spominjanje imena Bijeljina gubi se u dalekoj prošlosti. U “Ljetopisu popa Dukljanina”spominje se jedna pobjeda zahumskog kneza Bele - Pavlimira protiv Mađara “u ravnici Belina”'. Danas se u nauci smatra da je prvi siguran pomen naselja Bijeljine onaj od 3. marta 1446. kada je ovde opljačkan jedan dubrovački trgovac od strane ljudi Iločkog bana.

Bijeljina je kao rijetko koji grad samo u poslednjih 500 godina čak 2 puta mijenjao kompletno stanovništvo. Prvi put je to bilo sa dolaskom Turaka 1520. godine, a drugi put sa dolaskom Austrijanaca 1716. godine. Po popisu Zvorničkog sandžaka 1533. godine u opustelom Bijeljinskom kraju spominju se samo 4 sela: Četvrtkovište, Mirkovci (Dašnica), Grm (Galac) i Čukojevići (Modran) sa ukupno 55 kuća. Na sledećem popisu iz 1548. popisano je 17 sela sa 772 kuće, od kojih 554 pravoslavnih i 218 muslimanskih. Iz ovog vremena je i najstarija građevina u Bijeljinskoj opštini, a to je duhovni centar Srba ovog kraja - Manastir Tavna, nemanjićka zadužbina.