Vozni red TIRANA do LJUBLJANA

 Tirana je glavni i najveći grad Albanije. Po zvaničnim procjenama ima oko 420 tisuća stanovnika. Osnovana 1614. godine, a postala je glavni grad 1920.

Tiranu je 1614. godine osnovao osmanski general Sulejman-paša, koji je izgradio džamiju, pekarnu i tursko kupatilo i po popularnom mišljenju nazvao grad imenom Tehran, u čast svojoj vojnoj pobjedi kod Teherana u Perziji (danas Iran). Međutim, postoje i raniji spomeni o dvorcu u planini Dajti, po imenu Tirkan, u šestom stoljeću, u spisima jednog bizantijskog povjesničara.

Još jedan spomen ove regije, u venecijanskim spisima, naziva ovu regiju njenim današnjim imenom. Ovi spisi datiraju oko 1412. godine. Mali grad je izabran za privremenu prijestolnicu Albanije (kao kompromis između Južne i Sjeverne Albanije) od strane privremene vlade, siječnja 1920. U studenom 1944, komunistička vlada Envera Hodže je uspostavljena u Tirani  nakon što je 17. studenog oslobođena od njemačke okupacije.

Gradsko stanovništvo, koje je procijenjeno na samo 12 tisuća 1910. godine je poraslo na 30 000 na popisu 1930. godine i čak 60 tisuća 1945. usprkos godinama strane okupacije i rata. Tokom 1950-ih, Tirana je doživjela razdoblje izrazitog industrijskog porasta, uz porast broja stanovnika na 137 tisuća 1960. godine. Kasnih 1990-ih, Tirana doživljava najbrži priliv stanovnika, jer su se Albanci sa sjevera zemlje u velikom broju selili u prijestolnicu u nadi za bolji život.

Po svršetku vladavine Envera Hodže, posljednjeg diktatora u ovom dijelu Europe,započinju bolji dani za Tiranu. Grad, koji je do tada bio zatvoren i veoma izoliran, polako počinje da se otvara prema drugim zemljama.

Godine 2004, Edi Rama, tadašnji gradonačelnik Tirane, dobija nagradu za najboljeg gradonačelnika svijeta. Mnogi se slažu da je tome doprinijela njegova vizija Tirane kao vedrog grada i projekt mijenjanja izgleda gradskih fasada, za nečiji ukus možda i drečavim, te neusklađenim bojama, ali očigledno odlično prihvaćenim od strane stranih medija te samih stanovnika glavnog albanskog grada.

Uzrok ovako drastičnim promjenama je bilo sivilo koje je vladalo u Tirani do prije Raminog dolaska, jer je grad za vrijeme Envera Hodže bio izuzetno zapušten, te su sve zgrade u gradu ili izgubile fasadu, ili je fasada posivila, a to je uticalo na opće raspoloženje u gradu. Međutim, problem koji se javlja u zadnje vrijeme je taj da i nove fasade otpadaju sa starih zgrada zbog dotrajalosti. Zato je gradska uprava krenula u generalno renoviranje grada, te izradu novih prostornih i urbanističkih projekata, sa namjerom da sve stare zgrade u budućnosti zamijeni novim, ne napuštajući ideju vedrih boja.

Usprkos problemima u Tirani je vidljiv boljitak. Započeta je i izgradnja prvih pravih turističkih atrakcija poput jedne od dužih žičara u Europi, kojom se može stići do drugog po visini vrha u neposrednoj blizini Tirane. Sama žičara je završena ali još uvijek nedostaju kvalitetni prateći sadržaji. Dodatna atrakcija je i rotirajući restoran na vrhu najviše zgrade. Nažalost potencijali i postojeće atrakcije još nisu valorizirani.

Ljubljana (njemački: Laibach, talijanski: Lubiana) je glavni i najveći grad Slovenije. Središte gradske općine Ljubljana jedne od 11 gradskih općina u zemlji.

Grad leži na rijeci Ljubljanici, približno 10 km od utoka u Savu. Povjesničari se ne slažu o izvoru imena Ljubljana. Po mišljenju nekih izvor treba tražiti u riječi ljubljena, drugi smatraju da je u pitanju staro božanstvo Laburus, treći tvrde da je riječ došla iz latinskog izraza za rijeku koja poplavljuje, aluviana. Neki pak misle da potječe od njemačkog Laubach – mlačni potok.

Rimska naseobina Emona (Colonia Emona (Aemona) Iulia tribu Claudia) nastala je godine 15. poslije Krista. Ljubljana se prvi put spominje pod današnjim imenom 1144. (kao Laibach) i 1146. (Luwigana). Godine 1220. dobila je prava grada, a 1335. zajedno s ostatkom Kranjske došla u posjed Habsburgovaca. U 1461. postala je sjedište biskupije te se u kasnom srednjem vijeku razvila u kulturno središte Slovenaca. Habsburška vladavina bila je prekinuta samo u razdoblju 1809. – 1813. kada je Ljubljana bila glavni grad francuskih Ilirskih provincija. Godine 1821. grad je bio domaćin Ljubljanskog kongresa.

Poslije raspada Austro-Ugarske 1918. Ljubljana je zajedno s većim dijelom slovenskih zemalja ušla u sastav Kraljevine SHS. Novom administrativnom podjelom 1929. postala je glavni grad Dravske banovine, a nakon Drugog svjetskog rata glavni grad jugoslavenske Socijalističke Republike Slovenije. Ulogu glavnog grada je zadržala i nakon osamostaljenja Slovenije 1991.

U Ljubljani se nalazi približno 30 hektara parkova. Najveći dio te površine zauzima park Tivoli s površinom od 17,5 ha, ostalu površinu dijeli 28 manjih parkova.

Ljubljana ima i botanički vrt, osnovan 1810. godine, koji je najstarija slovenska institucija s neprekinutim djelovanjem.