Vozni red VENECIJA do BIJELO POLJE

Venecija je glavni grad istoimene talijanske pokrajine Venecije u talijanskoj regiji Venetu s 272.000 stanovnika. Od 272,000 stanovnika u općini Venecija, oko 62,000 stanuje u povijesnom središtu, a većinom u velikim župama (frazione) Mestre i Marghera (kopneni dio grada). Mestre je povezan s Venecijom starijim željezničkim (1846.) i novijim automobilskim mostom (1933.), nazvanim Ponte della Libertà (Most Slobode). Mestre je najveće naselje u Italiji koji nema status autonomnog grada.

Grad je poznat po kanalima, gondolama i bogatoj povijesti, većinom neovisnog grada koji je bio središte Mletačke Republike.

Grad se nalazi na 117 manjih otoka u močvarnoj venecijanskoj laguni u venecijanskom zaljevu na sjeveru Jadranskog mora. Laguna se prostire uz talijansku obalu između ušća rijeka Po na jugu, i Piave na sjeveru.

Najznačajnije turističke atrakcije grada su:

• Trg svetog Marka (Piazza San Marco) je glavni gradski trg u Veneciji. Jedan je od rijetkih drevnih europskih trgova koji su pješačka zona, bez motoriziranog prometa koji se obavlja samo kanalima. Svi ostali trgovi u Veneciji se, zbog manje veličine, ne zovu piazza nego campi. Trg potječe iz malenog otvorenog trga ispred stare bazilike sv. Marka iz 9. stoljeća. God. 1177. uvećan je i dobio je današnji oblik, kada su zatrpani mala luka i kanal Batario, koji su do tada izolirali Duždevu palaču od trga.
• Bazilika svetog Marka je venecijanska katedrala i najpoznatija crkva u Veneciji i primjer bizantske arhitekture u Europi. Nalazi se na trgu sv. Marka u četvrti (sestiere) San Marco koja je spojena na duždevu palaču. Izvorno je bazilika bila kapela vladara Venecije, a ne zvanična gradska katedrala, dok 1807. godine nije postala sjedište venecijanske nadbiskupije.
• Duždeva palača (talijanski: Palazzo Ducale) je gotička palača koja je služila kao rezidencija duždeva (izabranih vojvoda) Mletačke Republike. Bilo je uvriježeno da nakon izbora, svaki dužd napusti svoj dom i nastani se u duždevoj palači u trajanju svog mandata.

Bijelo Polje se nalazi u udolini koju presijeca planinska rijeka Lim. Nekada je to zaista bilo polje, s proljeća prekriveno cvjetovima bijele rade, cvijeta koji je i polju i tamošnjem naselju odredio ime – Bijelo Polje. To je i značenje turske riječi  Akovo za naseljeno mjesto, nekada poznatu stanicu Dubrovačkih karavana, koje se zvalo Nikolj–pazar.

Od svih gradova na sjeveru Crne Gore, Bijelo Polje ima najpovoljniji geografski položaj. Nalazi se na raskrižju važnih putova: na pruzi Beograd–Bar, na magistrali koja od Beograda vodi prema moru, dobre su veze Bijelog Polja i prema Pljevljima i Žabljaku, uz kanjon Tare, prema Beranama, Plavu i Rožajama i dalje Ibarskom magistralom prema Srbiji.

Sudeći po arheološkim nalazima na samom području grada, moguće je govoriti o postojanju jedne rimske naseobine na obali Lima, u neposrednoj blizini današnjeg centra Bijelog Polja. U naselju Pruška pronađen je bakarni rimski novčić cara Probusa iz druge  polovice 2. stoljeća. Na lokalitetu latinskog groblja postojale su nadgrobne ploče iz vremena 2. do 3. stoljeća n. e. Negdje pred Drugi svjetski rat, otkriven je na ovom lokalitetu žrtvenik sa natpisom od čvrstog bijelog kamena, podignut rimskom božanstvu Herkulu. Ovaj žrtvenik se danas čuva u crkvi Svetog Nikole u Nikoljcu. Vjerojatno je na području Bijelog Polja u doba Rimljana postojao grad (Municipijum) sa određenom samoupravom.

U općini Bijelo Polje,zbog raseljavanja, danas  živi  15.883 žitelja, po popisu iz 2003 godine.