Alexa Certify

BLOG

Doživi Rožaje, ili kako je biti turista u zavičaju

/db_assets/images/blog_cover/dozivi-rozaje-ili-kako-je-biti-turista-u-zavicaju-24648-750x250.jpg

Doživi Rožaje, ili kako je biti turista u zavičaju

Turistička odredišta , 0 Komentara

srp 10, 2016

Znala sam da je moj zavičaj lijep. Ali nisam znala koliko. Žalim jer ljudi odlaze iz tog kraja. Žalim što nema više turista.

Ja sam Kalač. Po ocu. Iz sela Gusnice, Kalače, kod Rožaja. Nisam nikad živjela u Rožajama. Rođena sam u Titogradu, odrasla u Mostaru. Kad smo došli iz Mostara 1992, ostali smo u Podgorici.

Jednom je tata spomenuo da idemo u Rožaje, jer nismo imali ništa. Lakše je, mislio je, podnijeti nemaštinu među svojima. Nismo otišli. Svoje imamo i u Podgorici, pa smo ostali tu. Veći grad, misli čovjek, veće i mogućnosti.

Moje uspomene na Rožaje vezane su uglavnom za boravak na selu. Od tatinih pet sestara i tri brata, samo je jedan amidža ostao na selu. Pamtim višnju do koje smo se od kuće kotrljali kao djeca. Pa od višnje, opet kotrljajući se, do bašte, među šljive požegače. Pamtim žene sa pletivom, slaganu pitu od zelja, klekovaču, surutku, masni kupus, paprike u mlijeku…

Moj je tata rođen ispod kruške. Kolovoz. Zamišljam kako je baka Ajka tih dana plastila ili kosačima nosila vodu. I rodila mog tatu.

Iz Rožaja iz djetinjstva pamtim i Bandžovo brdo. Tamo su druga dva tatina brata i njihove familije. Pamtim okupljanja, mnogo djece, pjesmu uz harmoniku… I moje oduševljenje kako niko od moje braće i amidža nije išao u glazbenu školu, a većina je znala da svira. Tako i tata. Frulu. Usnu harmoniku. Harmoniku. Volio je da na harmonici oponaša gusle. Ja ne umijem da sviram. Ali sam tatin sin kad je u pitanju igra.

Ja ni danas ne mogu da nabrojim imena svih braće i sestara, njihove djece… po tatinoj liniji. Kad smo se 2009. okupili na Turjaku, bilo nas je preko 100. A nisu svi došli. Da, više od stotinu potomaka mog djeda Rašita i bake Ajke, njihove djece, unučadi, praunučadi, čukununučadi…

Nisam dugo bila u Rožajama. Od kad je tata umro, jednom.

I zapravo ne poznajem dobro zavičaj. Da sam se makar kao planinar rekreativac popela na Hajlu. Nisam. Hajlu sam prvi put vidjela nedavno. Stajala sam podno njenih vrhova i obećala sebi da neću čekati sljedeće ljeto da bih se popela na tih 2.403 metra.

U Rožajama nikad nisam bila stranac. Kao dijete, sjećam se, zaustavile bi me žene na ulici da pitaju jesam li Velijina. Kažu ličim na oca.

U Rožajama sam nedavno bila - turista. Sergej Zabijako, Rus koji godinama živi i radi u Crnoj Gori i kroz fotografiju i video promovira njene ljepote i potencijale, i ja, bili smo gosti Turističke organizacije Rožaje. Pozvani da doživimo Rožaje i ozvaničimo početak ljetnje turističke sezone.

Ideja projekta “Doživi Rožaje” je “prezentiranje turističkih potencijala netaknute prirode rožajskog kraja, kao i prigoda za upoznavanjem bogate povijesti i tradicije koju općina Rožaje posjeduje”.

I prvi put doživjeh Rožaje drugačije. Prvi put sam vidjela prizore koje ne pamtim iz djetinjstva. Biševo. Bijelu crkvu. Rujišta. Gradinu. Štedim. Ahmicu. Uljaru. Ujkanov krš. Brahimbrijeg. Grope. Bandžov. Vrelo Ibra. Dimiškin most.

Tijekom dva i pol dana koliko smo bili u Rožajama, u selima skoro da nikog nismo vidjeli. Ni ljude. Ni stoku. Čaršija bijaše puna, ali na selu - skoro nikoga.

Prvog dana, preko Biševa i Bijele crkve, stigosmo do obale Jezera Rujišta, ispod Gospođinog vrha (1.547 mnv). Jezero Rujišta je jedno od najposjećenijih izletišta u Rožajama, ali njegov potencijal, kao uopće potencijal rožajskog kraja, nije dovoljno iskorišten. To je moj dojam.

Rožaje je, prema prosječnoj starosti žitelja, najmlađi grad u Crnoj Gori. Prema podacima sa popisa 2011, prosječna starost stanovnika Rožaja je 31,7 godina.

Povijest grada

Rožaje je naselje koje je nastalo u 7. stoljeću naše ere. Tu su živjeli Iliri, Rimljani…, a nešto kasnije se naselilo slavensko stanovništvo. U bližoj okolici grada postoji nekoliko arheoloških lokaliteta iz ilirskog, rimskog i nemanjičkog perioda koji, kako u opširnom tekstu o Rožajama navodi portal magazina “Avlija”, nisu detaljno istraživani…

A baš ovih dana, na utvrđenju Izlit na Gradini, iznad Ganića krša,  počelo je arheološko istraživanje.

Portal Rožaje Today piše kako postoje pisani tragovi da je utvrđenje podignuto u 16. stoljeću, da je zatrpano zemljom i da se ne može točno ustvrditi koliko je duboko u zemlji.

Smatra se da se na ovom mjestu nalazi zid dužine 100 metara. Unutar zida su temelji, osmatračnice i kule.

Ako ste u Rožajama, o povijesti grada možete dosta saznati posjetom Zavičajnom muzeju “Ganića kula”, koji je zapravo replika porodične kuće Ganića, koja je zidana početkom 19. stoljeća i koja danas predstavlja simbol grada i nalazi se na zvaničnom grbu općine Rožaje. Kako je nekad izgledao život u kuli, možete čitati u priči jednog od potomaka porodice Ganić.

U gradu postoji i privatni muzej, Kuća Pepića, gdje se čuvaju izuzetno vrijedni eksponati iz osmanlijskog vremena.

U Rožajama se nalazi i najstarija džamija izgrađena na prostoru današnje Crne Gore. Ako sudimo prema izvorima, prema kojima je Džamija sultana Murata II izgrađena 1450. godine. Sultan je džamiju, prema predanju, izgradio u znak sjećanja na svoju majku. Od tada, džamija je više puta rušena i obnavljana, posljednji put 2008. godine.

U džamiji se nalazi i turbe šejha Mehmeda Užičanina, o kojem su pisali brojni znanstvenici i književnici. Nismo obišli staru Kučansku džamiju, iz 1830. godine. U gradu danas ima više novih džamija.

“Bolje da grade vrtiće i škole”, komentar je koji sam dobila na pitanje koliko danas u Rožajama ima džamija.

Crkvu Ružica nismo obišli, ali još iz djetinjstva znam za priču da su njenu izgradnju pomagali i krišćani i muslimani.

Avantura sa Dušom

Obilazak okoliša smo nastavili sljedeći dan, sjajnom avanturom koju može da vam priredi samo neko poput Ferida Duše Fetahovića iz rožajskog Džip kluba “Hajla”. Zapravo je sve ispalo slučajno - lada kojom smo planirali da doživimo Rožaje je otkazala poslušnost hvala joj, i u pomoć organizatorima je priskočio Duša sa svojim džipom.

Zahvaljujući njemu smo za dan obišli mjesta koja ne bismo ni za dva dana i prošli terenima kuda još niko nije prošao na četiri kotača.

Iz Rožaja smo krenuli do Gradine (1.754), gdje smo napravili nekoliko fotografija grada. Zatim smo se vratili do čaršije, te potom preko Kaluđerskog laza zaputili dalje do crnogorskog i kosovskog dijela Štedima, odakle smo promatrali i njegov najviši vrh - Ahmica (2.272). Osvajanje vrhova smo ostavili za drugu priliku. I ovog, i onog na Hajli.

Oko nas se smjenjuju šume smrče, jele, molike. Nepregledni borovnjaci. Šumske jagode. Ribizle. Biće bogat rod.

“Od molike su se pravile sofre, kace…”, priča Duša.

Kada smo stigli do mjesta Uljara, ispričao nam je i priču o tvornici eteričnog ulja, koje je, tako tu usred planine, pravljeno od krivog bora. Duša kaže da je uljara radila od Drugog svjetskog rata, negdje do šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je zatvorena, jer je država zabranila sječu bora krivulja, kojem je prijetilo uništenje.

Od Uljare smo krenuli dalje, preko Ujkanovog krša, Brahim brijega, do planinarskog doma “Grope” (1.938 mnv).

Dom kojim upravlja PD “Hajla”, je dobio ime prema dolini u kojoj se nalazi. Dom je odličan, ima veliku blagovaonicu sa neophodnim priborom, dvije velike sobe sa ukupno oko 35 kreveta, kupatilo sa toaletom i jedan poljski WC, agregat za struju, a nedavno je u domu obezbijeđen i bežični internet.

U domu smo zatekli Mamka. Sve je mirisalo na hranu, kuvani i pečeni krompir, mantije sa mesom… A vani se hladilo pivo…

Pivo smo dobili, ali hrana je spremana za druge goste. Mi smo dobili domaći sir i surutku od domaćina iz obližnjeg katuna. Porodica Kurpejović, Rešad i Emina sa četvoro djece, ovdje su već drugo ljeto.

Od države su dobili dvadesetak hektara zemlje na korištenje. Doveli su stoku, ovce, krave, konje, kokoške.

Tu imaju kuću od drveta, a Rešad je toga dana kad smo stigli završavao drugi katun za goste. Kaže biće ih još nekoliko. Drvene kućice, u koje može da se smjesti dvoje ljudi, pokrivene su travom. Živom. Busenjem trave, u stvari. Takve smo viđali u svim selima kroz koja smo prošli. Taj živi krov je, kažu, odličan izolator.

U katunu Kurpejovića možete dobiti smještaj za 6 eura, sa doručkom.

“A možemo se i dogovoriti”, dobacuje Emina.

OK, sad barem znam kako izgleda mjesto gdje ću prespavati kad jednom krenem na Hajlu.

Iz doma “Grope” smo se zaputili do sela Bandžov, gdje se nalazi još jedan planinarski dom (1.450 mnv). Tu smo ručali u Domu kulture “Dermando”, koji je zapravo etno restoran. “Dermando” je smješten na 1.500 mnv, restoran raspolaže sa 60 sjedećih mjesta i 30 kreveta za spavanje, a na usluzi su i seoski katuni. Tu možete pojesti kačamak, cicvaru, domaću pogaču… ali i pečenje, jela s roštilja… Na ovih 1.500 mnv imate i besplatan internet. Do “Dermandola” vodi seoski put, tako da ovdje iz Rožaja možete doći i autom.

U “Dermandolu”, dok pijete kavu, možete da pročitate i nešto o kulturi, običajima, flori i fauni rožajskog kraja. Ili vam je draži “Alan Ford”?

Ostavismo sjajnog domaćina i dok još nije pao mrak, zaputismo se do izvora Ibra, rijeke sa šest vrela. Za tu lokaciju TO Rožaje ima ambiciozan plan - da na izvorištu Ibra izgradi sedam ljetnjikovaca, stazu za trčanje, biciklističku stazu, dječije igralište… Sve to na desetak kilometara od grada.

U Rožaje smo se predveče vratili preko Dimiškina mosta (1.040 mnv), odakle vodi i sjajna biciklistička ruta, ali to je neka druga priča.

Doživjeh Rožaje. Slike iz djetinjstva su sada kompletnije.

Znala sam da je moj zavičaj lijep. Ali nisam znala koliko. Žalim jer ljudi odlaze iz tog kraja. Žalim što nema više turista. Žalim što moji Rožajci, stoljećima poznati kao dobri domaćini, gostima ne ponude sve one domaće proizvode koje, sigurna sam, ima svaka kuća. I kad sam domaća i kad se igram turiste, dragi moji Rožajci, hoću da mi iznesete Rožaje pred mene. Sve ono što su vaše ruke napravile. I ono što vam je priroda darivala. I onda će svaki gost u ovoj, ne bez razloga nazvanoj “Musafirskoj kući” (musafir, tur. gost, putnik, stranac), na pravi način doživjeti Rožaje.

I onda Rožaje možda i oživi. I vrati sjaj starog Trgovišta.

AUTORKA: Damira Kalač

Komentari

Za ovaj blog nema komentara.

Napišite komentar

 

NAJČITANIJE

KATEGORIJE

pismohran